|
 Pol Leonard Njuman spada u kategoriju umetnika kakvih danas zbog karaktera filmske industrije više nema. On je bio jedna od prvih pravih modernih muških seks-bombi, snimio je dvocifren broj filmova kojima svi kritičari bez razmišljanja mogu dati epitete kultnih, klasika ili remek-dela, bio i ostao ono što se kod nas naziva "čovekom". Jer, osim što je sjajan glumac i solidan reditelj, Pol Njuman je veliki humanista i altruista koji je putem svojih organizacija u poslednjih nekoliko decenija darovao ogromne svote novca mnogim dobrotvornim institucijama širom sveta spasivši ili olakšavši time mnoge živote.
Pol Njuman je rođen 26. januara 1925. u Ohaju. Put u glumačku slavu bio mu je predodređen. Iako nije odrastao u umetničkoj porodici, Pol je počeo da glumi već u osnovnoj školi i tu aktivnost nastavio je i u srednjoj. U njegov se život potom ubrzo umešao Drugi svetski rat kojeg je, umesto kao pilot (iz obuke je ispao zbog daltonizma) proveo u mornaričkoj rezervi kao vezista na pacifičkom ratištu.
Nakon rata je uz pomoć sportske stipendije upisao fakultet no nakon povrede koja je značila i kraj za njegovu sportsku karijeru morao je odlučiti šta i kako dalje. Vratio se svojoj staroj ljubavi – glumi i počeo da igra po amaterskim udruženjima. 1949. venčao se sa Džeki Vajt, ali se u njegov život opet umešala sudbina. Umro mu je otac i Pol se vratio kući kako bi preuzeo njegov posao – vođenje trgovine sportskom opremom. To je bio šok i iako je neko vreme stoički podnosio posao i život koji nije želeo, postalo mu je jasno da to ne može izdržati. Bratu je prodao svoj deo u porodičnom biznisu i upisao školu glume na prestižnom Jejl univerzitetu.
Nebesko plave oči, odgovarajući stas, privlačno lice i talent bez pogreške su ga vodili kroz studije. Krajem četrdesetih je uspeo da dobije i prve uloge u nekim TV serijama, a 1952. je primljen u Actor's Studio što mu je otvorilo vrata Brodveja na kojem je imao debi krajem iste godine u predstavi "Picnic".
Baš u toj, njegovoj prvoj velikoj brodvejskoj produkciji spazili su ga ljudi iz velikog i moćnog Warner Bros. studija koji su mladom, zgodnom, plavookom i talentovanom glumcu ponudili i pravi, pravcati filmski ugovor. Njuman je ugovor uskoro i konzumirao i zaigrao u "The Silver Chalice" (1954) Viktora Savilja. S obzirom na medijsku kampanju koju je organizovao Warner proglašavajući ga "novim Brandom", Njumanu je ovaj prvi holivudski film gotovo bio i posljednji. Iako je ta drama dobila dve nominacije za Oscara, kritičari su se obrušili na Njumana što je studijske glavešine, nemilosrdne u svom poslu, navelo na razmišljanje o isplativosti njegovog ugovora i gotovo dovelo do odluke da ga više ne angažuju.
Pol se vratio natrag na Brodvej na kojem se malo pričekao da se prašina slegne i ponovo otišao u Holivud. Nakon još jedne katastrofe s filmom "The Rack" (1956) koji je zbog loših kritika povučen iz distribucije, Njumanu se napokon posrećilo sa sjajnim "Somebody Up There Likes Me/Neko tamo gore me voli" iz iste godine, biografskom delu o američkoj ikoni, bokseru Roki Gracianu. Kritika i publika su film volele, a Pol je napokon opravdao ukazano poverenje i spasio svoju, već napola potonulu filmsku karijeru.
Više ga ništa nije moglo zaustaviti na putu da zaista postane "novi Brando". Snimio je klasik "The Long Hot Summer/Dugo toplo leto" (1958) Martina Rita pa je glumio Bili Kida u vesternu "The Left Handed Gun/Levoruki revolveraš" Artura Pena, a godinu je zaključio još jednim kasikom "The Cat on the Hot Tin Roof/Mačka na vrućem limenom krovu" za kojeg je dobio i prvu nominaciju za Oscara.
Postao je vruća roba, a shvativši to otkupio je svoje ugovorne obveze koje je imao prema Warneru i odmah to iskoristio snimivši nekoliko hitova poput "From the Terrace/Sa terase" (1960) Marka Robsona u kojem je glumio uz svoju drugu suprugu Džoan Vudvard (venčali su se 1958.) ili "Exodus" iz iste godine što ga je pretvorilo u jednu od najvećih mladih zvezda Holivuda tog doba. Zakucao je klasikom "The Hustler" (1961) Roberta Rosena u kojem je tumačio talentovanog, energičnog mladog profi igrača bilijara u usponu od smrdljivih dvorana do prve klase. Jednako je sjajan bio i u vesternu "Hud" (1963) M. Rita.
Komedija "Lady L" (1965) Pitera Ustinova sa Sofijom Loren bila je hit isto kao i Hičkokov "Torn Curtain" (1966). Četvrtu nominaciju za Oscara zaradio je ulogom u remek-delu "Cool Hand Luke" (1967) Stjuarta Rosenberga, a krug svojih interesa je proširio rediteljskim prvencem "Rachel, Rachel" (1968) u kojem je glavnu ulogu povjerio svojoj supruzi Džoan s kojom je zaigrao i u autmobilističkom "Winning" (1969) Džejmsa Goldstona.
Svoj već čvrsti zvezdani status Njuman je dodatno učvrstio udruživši se s još jednim lepotanom, Robertom Redfordom u kultnom "Butch Cassidy i Sundance Kid" (1969), koji još i danas drži rekord komercijalno najisplativijeg vesterna svih vremena. S Redfordom se ponovno udružio i snimio još jedno kultno remek-delo, zabavni "The Sting" (1973), snimljenog pod okriljem produkcijske kuće First Artist koju je osnovao zajedno s još nekoliko Holivudskih zvezda poput Barbare Strejsend ili Steva McKvina.
Nakon all-star postave hit filma katastrofe "The Towering Inferno/Pakleni toranj" (1974), gotovo nepogrešivi Pol snimio je nastavak svog hita "Harper" iz šezdesetih - "The Drowning Pool" (1975), a sportska komedija "Slap Shot" (1977) još je jedan u nizu klasika koje vežemo uz Njumanov lik i delo.
Iako u zrelim godinama i pun snage, u osamdesetima je ipak malo usporio. Međutim, advokatska drama "The Verdict/Presuda" (1982) Sidnija Lumeta i Njumanova gluma u njoj spadaju u sam vrh glumčeve karijere koja mu je donela čak petu nominaciju za Oscara, a nakon nekoliko pokušaja tu zlatnu statuu napokon osvojio 1986. ulogom u "The Colour of Money/Boja novca" Martina Skorcezea, nastavku svojeg prvog velikog filma "The Hustler" s početka šezdesetih.
Bračni par Njuman-Vudvard još je jednom zajedno zaigrao, ovaj put u drami "Mr.& Mrs. Brodge" (1990), ponovnu nominaciju za Oscara Njuman je zaslužio odličnom ulogom u drami "Nobody's Fool/Ničija budala" (1994), Roberta Bentona a iste se godine pojavio i u bizarnom, ali na žalost neuspešnom "The Hudsucker Proxy" braće Koen. Glumio je i u razočaravajućem sladunjavom "Message in the Bottle/Poruka u boci" (1999) Luisa Mandokija, a stari sjaj je pokazao malom ulogom ostarelog pljačkaša banaka u komediji "Where the Money Is" (2000) Mareka Kanievske, a sličnu ulogu, mafijaškog šefa briljantno je odigrao u "The Road To Perdition" Sama Mendeza iz 2002., za koju je opet dobio nominaciju za Oscara.
Početkom 2005. Njuman je, nakon pet decenija velike karijere, najavio svoje uskoro povlačenje iz filma uz obećanje da će, ako se pronađe pravi scenario, na platnu još jednom udružiti snage sa Robertom Redfordom.
Academy Awards:
1985 - Honorary Award in recognition of his many and memorable compelling screen performances and for his personal integrity and dedication to his craft.
1986 - najbolja glavna muška uloga - "The Color of Money"
|
