Bar jednom u zivotu zavolis nekoga,neko tako obican iznenada dodje u tvoj zivot.Proslost ostaje zaledjena i gotovo i da se ne sjecas sta je bilo prije,pocnes vjerovati u cuda , pocnes sanjati snove koji su satkani od maste i neopisive ljubavi za koju i nisi znao da postoji do tada.E bas ti si prebrzo dosao u moj zivot,nisam te ni znala a vec sam te voljela.Do tada nisam znala da surfanje i caskanje po internetu sa posve obicnim ljudima moze unjeti promjenu u moj zivot,a ni pomislila nisam da cu upoznati ljubav.Sve je pocelo tako sto sam bas tada imala previse problema sa skolom pa sam utijehu pronalazila u neobaveznom dopisivanju sa neznancima.Najbolje sam se osjecala dok sam s tobom razgovarala,cinio si da se osjecam posebnom i nisam mogla da vjerujem da me jedan neznanac moze tako dobro razumijeti.Iz dana u dan u dan ja sam te sve vise i vise voljela ali sam se plasila da tvoja osjecanja prema meni nisu takva kao sto mi govoris,da nisi takva osoba kakvom se predstavljas.
Osam mjeseci tako je trajalo,cežnja i nestrpljenje da stanemo jedno kraj drugog i da se pogledamo duboko u oci rasla je svaki dan sve vise i vise.Nazalost zivimo u razlicitim zemljama,a djele nas hiljade kilometara.Zeljela sam da se vidimo,poslala sam ti poruku,znala sam da ce ona promjeniti sve medju nama ali isla sam na sve ili nista...I na moje iznenadjenje dosao si toliko sam bila nervozna tog jutra dok sam te cekala na stanici i eto konacno su mi se ispunile sve zelje i nadanja,stajao si pored mene,bio si mi bas onakav kakvog sam te zamisljala,mada sam imala tvoje slike,pravila sam tvoj lik po svojim zeljama ili ipak po svojoj masti.Trema je ucinila svoje iako smo jedno o drugom gotovo sve znali ponasali smo se kao potpuni stranci.Tek navecer kada smo ostali sami uslijedio je i nas prvi poljubac koji je bio bas onakav kako sam i zamisljala kao i sve sto se doslo poslije toga.Dosla je i nedelja, dan kada si trebao da se vratis kuci,ponasala sam se prema tebi nekako hladno ali znala sam da je uzrok svemu tome bio jer sam znala da ces otici i da te mozda vise nikada necu vidjeti a toliko te volim.Iako sam osoba koja lahko zaplace nisam pustila ni jednu suzu,kao da mi je neki kamen stjao na srcu,tek kada sam dosla kuci bila sam svjesna svega sta se desavalo oko mene.Ujutro kada sam se probudila opet sam bila nesigurna u tvoja osjecanja,mislila sam da za nas nece biti slijedeceg puta i da ces me za kratko vrijeme zaboraviti ali i to je bila jos jedna u nizu mojih nesigurnosti.Sada znam da smo poslije tvoga dolaska ovdje postali puno blizi.Nakon mjesec dana javio si mi da postoji mogucnost da ces ponovo doci.I naravno ja opet nisam vjerovala ali ti si jos jednom dokazao da me ne lazes i da me stvarno volis jer,zaista ko bi presao toliko kilometara da samo nekoga vidi.To vrijeme koje smo proveli skupa bilo je lijepo ali nazalost kratko jer koliko da sam zeljela da potraje duze nije bilo moguce..
I sad poslije svega sretna sam jer iako si tako daleko znam da ipak postojis i da me volis sto je najvaznije jer onom ko zaista voli daljine nista ne znace,znam da niko ne moze pobjeci od sudbine,ja ne zelim da bjezim od nje ali isto tako ne zelim da ni ona ne pobjegne od mene...
