Da li ga, zaista volim više ne znam ni sama. Ipak, bio je, i ostace zauvijek, dio mog zivota.
Da li je sve sa nama bila navika, neslana šala, ili samo igra? To ne mogu reci, jer nikada nije htio da mi kaze pravu istinu. Da li me je volio ili ne, da li me još uvijek voli...Nikada nisam bila sigurna u njegova osjecanja, vješto ih je skrivao.
U nekim trenucima mislila sam da sam mu sve na svijetu, a u nekim nisam mogla da prepoznam momka koji me je volio, a koji me sada tako strano gleda, kao da me ne poznaje... Kao da me nikada nije imao, kao da nikada nije osjetio toplinu moga tjela...Moje poljupce, moje dodire, moje sve!
Mislila sam da ga poznajem, da sam ga poznavala, ali sad sam sigurna da je svo vrijeme provedeno sa mnom, nosio masku. Masku koju nisam uspjela da skinem. A, zeljela sam da znam, da saznam, da li me je ikada volio? Poslije toliko zajednickih, prelijepih trenutaka, poslije tolike njegove njeznosti, sada ne mogu da vjerujem da me je zaboravio.
Ne mogu da zamislim neku drugu pored njega, ali je ona ipak tu. Neka druga, moja blijeda kopija. Ona je sada na mom mjestu, ljubi ga, grli...Ali, ga sigurno ne voli snagom moje ljubavi! Ne, njega niko nikada nece voljeti kao ja! Da li ce on to shvatiti jednog dana? Shvatiti da sam ga, uprkos svim neuspjelim pokušajima zavoljela nakon dugo vremena!
Mozda! Ali, tad ce biti kasno, prekasno za povratak.
Ni sama ne znam da li je to ono što, zaista, zaista zelim-da ga zaboravim i da se pomirim sa tim da više nikad necu osjetiti njegove ruke na sebi, poljupce, njegovo tijelo pripijeno uz moje...Znam da necu uspjet da ga zaboravim.ali vrijedi pokušati?! Zelim ga tako snazno, i ne mogu tek tako da ga izbrišem iz svoga sjecanja. Ne mogu da zaboravim na sve one trenutke provedene s njim. Ne mogu, ili jednostavno necu!
Nije on za mene neka stvar, igracka da mogu da ga se odreknem, da lako zaboravim...
On je na meni ostavio tragove koji se ne mogu pobrisati. Tragovi koji ostaju zauvjek u meni...duboko!
S njim, nestao je svaki dio mene i moje duše! Moj ponos, moje dostojanstvo- sve što mi znaci. Promjenio je sve u meni, mene cjelu. Postala sam ovisnik o njemu, postala sam zeljna njega i njegovog osmjeha, njegovih dodira i poljubaca. Svesna svega šta mi je uradio, ja bih mu mogla oprostiti, zatvoriti oci i krenuti dalje s njim.
Mozda ce uspjeti jednog dana da shvati šta sam mu ja. Mozda ce razumjeti i ponovo mi se vratiti, po treci put.
Ali ja i dalje ne mogu da se pomirim sa cinjenicom da on više nije moj. Pocinjem da ludim cim nocu sklopim oci i vidim ga sa drugom. A znam da više nije moj, da više ne pripada meni kao nekad. Zamišljam ga s njom i placem... svaka suza, cista i nevina moli da mi se vrati. Svaki dio mene nestaje, iscezava...gubi se u dubini njegovih lazljivih ociju.
Jedina utjeha mi je što je opet moj pa makar i u snovima, što ga imam makar i taj mali trenutak vjecnosti. Jedino tu je moj i niciji više. Samo nas dvoje, on i ja i naša ljubav, cista,iskrena i neraskidiva, nestajemo u STVARNOSTI!!!
