Prošlo je više od sata otkako sjedim nad ovim listom papira i s tugom razmišljam o tebi o nama. Bole me ove riječi što sam napisala, ali to je moja istina. Svaki put kad te sretnem, kada se pozdravimo, osjetim onaj beskrajan osjećaj srama i poželim te zamoliti za oproštaj. Oprosti što nisam željela razgovarati, oprosti što nisam znala pokazati koliko mi je stalo, koliko mi značiš. Danas znam da sam se ponjela poput nezrela djeteta, skrivala sam se iza razlike u godinama, branila činjenicom da si 4 godine stariji. Sada kad sam te izgubila, shvaćam koliko sam pogriješila. Pružio si mi više nego itko drugi, no meni su ponos i inat bili važniji od svega. Znam da sam ja kriva za kraj. Poput razmažena djeteta težila sam tome da bude onako kako ni sama nisam željela. Prije nego što sam te srela bježala sam od ozbiljne veze. Nitko mi nije bio dovoljno dobar dok se nisi pojavio ti, očarao si me svojim pogledom u kojem se skrivala neka dubina ljubavi. Ubrzo si postao središte mojih misli, iako to nisam htijela ni znala pokazati. Mislim da sam se previše bojala, taj strah je postojao oduvijek u meni. On me je sprečavao u mnogočemu, a ponajviše u iskazivanju osjećaja. Ne želim se sada opravdavati, jer opravdanja za mene i moje postupke nema. Nažalost zbog nekih svojih unutarnjih ograda sam izgubila tebe. Još me tješi nada da ćeš jednog dana sresti osobu koja će te doista iskreno voljeti i poštovati. Zaslužuješ ženu koja će biti dostojna ljubavi koju možeš pružiti. Danas znam da je ona silno velika, beskrajna... Zato te sada iskreno molim da mi oprostiš. Ja ću živjeti za uspomene i uvijek ću se rado sjećati trenutaka provedenih s tobom. Oprosti mi što nisam imala vjere u ljubav u nas. Oprosti mi molim te, oprosti što nisam znala voljeti te!!!
