Nije više važno ni gdje i ni kako smo se upoznali. Važno je da nikad neću moći zaboraviti onaj njegov pogled što me progoni na svakom koraku. I što vječito imam osjećaj da me gleda taj pogled, onako upitan, zagonetan i istraživački.
Meni kojoj se neplanirane stvari u životu nisu dešavale, koja perfektno i savršeno slaže kockice života, koja sve barijere ruši i sve planine osvaja, ostala sam slaba i zauvijek slomljena zbog njega. I sad znam da nikog voljela nisam kao njega, nikog tako strasno i nikog tako odano. Zbog njega sve sam bila spremna ostaviti a on nije bio spreman ni za vezu. Procjenjujem da bili bi savršen par, razumijemo se tišinom, duše su nam srodne, cijenimo iste stvari u životu, a i privlačimo se poput magneta. Zar je važno što smo dva svijeta, što smo različite vjere, nacije, zar su važni drugi oko nas kad smo se mi našli.
Zauvijek ostala sam u njegovom zagrljaju, njegove ruke me čuvaju svake usamljene noći, njegove usne ostale su na mome vratu urezane u vene, grlim ga u snovima, tražim ga u pjesmama, molim se za njega i njegovu sreću iako nije moj.
I priznao je da ima drugu, nisam htjela ni da je vidim. Zar da je vidim. Ne, jer znam da je prekrasna i mila kakvu i zaslužuje, znam da je slobodna i mlada kakva mu i pristaje, znam da ga voli jer njega je lako voljeti.
A ja, živim sa spoznajom da mi je srce izvadio iz kaveza i pustio da luta bespućem tražeći njega koji nikad se vratiti neće meni u zagrljaj. On koji nikad neće saznati da sam samo njegova, i dušom i srcem i tijelom.
I žive ljudi pored mene, protječe život kao brza rijeka, osvajam još veće planine al ni na jednu ne postavljam zastavu pobjede, jer više niša vrijedno mi nije. Sve blago svoga srca darovala sam njemu, koji ostavio za sobom samo bol i prešućene utjehe.
On je ta ljubav za cijeli život, jer nakon svega ja ništa ne želim nego njega.
